Nedavno mi je na pamet pala jedna super ideja koju sam zatim dobro istestirala i danas vam donosim njenu realizaciju. Naime, napravila sam dvofaznu micelarnu otopinu po uzoru na svoju voljenu Garnier biphase micelarnu otopinu. Ako se istu ikada isprobali, znate da je izuzetno efektivna i vrlo lako skida šminku, čak i vodootpornu. Moja DIY verzija opasno dobro joj konkurira, što ćete vidjeti i u videu u kojem sam ih usporedila; šminku s jedne strane lica skidam svojom, a drugu uz pomoć Garner micelarne.
U prvom vam pak videu pokazujem kako točno radim domaću verziju micelarne, a dobit ćete i savjete oko nabavke i ukrašavanja bočica. Samo kratka napomena, ipak izbjegavajte bočice sa cjevčicama i koristite samo one s običnim poklopcem. Pošto se radi o dvofaznoj micelarnoj, obje faze se neposredno prije šminkanja moraju pomiješati, što nije moguće potom dozirati iz ambalaža s cjevčicom. Običan, jednostavan čepić, biti će super rješenje.
Trinaestog studenog 2017. na svijet je došla naša predivna djevojčica Nina, nakon 39 tjedana u maminom trbuhu. Indukcija poroda ili umjetno izazivanje poroda krenulo je rano ujutro da bi navečer, nakon 10 sati nevjerojatne boli, no boli koja je vrijedila svake sekunde, upoznali našu kćerkicu. Prvih par sati poroda bili su milina (zbog epiduralne), ali kraj je bio vrlo naporan, no istovremeno pravo duhovno iskustvo i vrijeme mi je prošlo vrlo brzo, sada mi se čini da je porod trajao samo 2 sata. Imala sam partnera na porodu i to mi je neizmjeno puno značilo, sama činjenica da sam ga mogla držati za ruku pružila mi je veliko povjerenje i mir, iako sam u određenim periodima poroda željela slomiti mu kosti, baš kao što viđate na filmovima.
Puno mi je značila i epiduralna, no ako ću ikada u budućnosti moći birati, izabrat ću potpuno prirodan porod, iako danas nemam nikakvu posljedicu od epiduralne (lijeka protiv bolova od trudova) ili dripa (umjetnih trudova). Također su u rađaoni bila i dva liječnika koja sam znala od prije, s odjela rizičnih trudnoća. Njih sam upoznala kada sam ležala u bolnici od početka rujna (zbog prijevremenog puknuća vodenjaka). To mi je također puno značilo, jer nisam bila u rukama nepoznatih. U rađaoni su također bili još jedna doktorica i dvije medicinske sestre. Ako još niste vidjeli video priču o tome kako mi je pukao vodenjak u 7.mjesecu trudnoće i kako mi je prijetio prijevremeni porod, pogledajte ga ispod.
No vratimo se na porod. Aktivna faza, kada morate istisnuti bebu i kada trpite najveće bolove, trajala mi je gotovo sat vremena i doktori su se već počeli pribojavati da neću moći istisnuti bebicu spontano te da ćemo morati na carski rez. Hvala bogu, ipak sam uspjela, nakon više od 10 tiskanja. Konačno je, u 20:23h, Nina izašla na svijet i obradovala nas sve gromoglasnim plačem. Prva stvar koju sam rekla bila je: "Isuse, kako je mala", no bila je to prava beba od 3 kile 300. Izgleda da sam mislila da će biti puno veća, kad mi je trbuh bio ogroman. Očito su mi uglavi pod nazivom "novorođenče" bile slike petomjesečnih beba. Kad sam ju primila u ruke bila je potpuno ljubičasta i glavica joj je bila izdužena (duplo duža nego što je sad što je normalno zbog prolaska kroz uski porođajni kanal), no već nakon nekoliko sekundi pretvorila se u pravu crvenu bebu. Već je na porodu bistro promatrala i mamu i tatu, a ja sam ju samo čuvala i mazila cijeli zlatni sat te se čudila kako je divna.
Nakon 2 dana u bolnici, Nina nas je ponovo prestrašila... Naime, doktori su sumnjali na infekciju pa su ju prebacili na drugi odjel, a ja sam ostala na odjelu babinjača i svaka 3 sata dolazila na odjel novorođenačke intenzivne njege dojiti je (izuzev noći). Najprije sam se jako potresla, pošto sam cijelu trudnoću nakon pucanja vodenjaka govorila: "Samo da bebica ne dobije infekciju poslije poroda, ja ću izdržati u krevetu i mirovati tijekom trudnoće, ali samo neka ona bude zaštićena." Ipak, na kraju se sve dobro završilo, dobila je antibiotike reda radi, ali nije bilo nikakve patogene bakterije u krvi. Otišli smo kući nakon 10 dana u bolnici, 23.11.2017.
