Ponovno sam izbivala duže vrijeme i nisam s vama dijelila
svoje misli pa tako ni ono što mi se dešava u životu. Nisam bila spremna do sada, ne s obzirom na ogromnu promjenu koja se dešava. Vrlo pozitivnu, ali i vrlo stresnu.
Odabrala sam sama. Uvijek odabirem teže. Mislim da je to
zato što težim veličanstvenom uspjehu u svim poljima svog života. Ne znam
koliko je logično stavljati pred sebe sve veće i veće zadatke kad teško
obavljam male, ali nekako imam osjećaj da tako mora biti. To je moja logika.
Za mene kao da život nakratko stane kad se preda mnom stvori
nešto novo. Kao da se bojim pokazati svijetu drugačija i promijenjena. I znam
da se ne čini hrabro. Ali u jednu ruku jest.
Svaki puta se povučem i stojim dulje vrijeme na
mjestu dok ne odlučim kako najbezbolnije dalje. Najbezbolnije po sebe i ljude
do kojih mi je stalo. Što nikada nije jednostavno.
Zanimljiva sam vam ja biljka. Ličim na kaktus, a u stvari
mimoza. Ali zaključak je uvijek isti. Ne volim i ne želim nikome nanositi bol. Toliko
ne želim razočarati, a imam ogroman osjećaj da to konstantno radim. Nadam se da
je to samo nešto što moram nadvladati tu i sada, teret kojeg moram hitno
ostaviti iza sebe. Vrijeme je da razbijem povećalo koje držim sama sebi nad glavom.
Bože, daj mi snage. Zagrli moje strahove. Predajem se u
tvoje ruke smireno. Daj mi snage i čist pogled u dane kada bojim nebo sivom
bojom. Znam da su potrebni i prihvaćam ih.
Znam da stvaram nešto divno i čisto, od tebe je i poteklo.
Daj mi snage da prigrlim novu sebe.
Daj da ovo novo biće njegujem
svom ljubavlju koju si utkao u mene.
